Piše: Darko Gavrilović

U Srbiji je do 2021. godine izdvojeno čak 471 zaštićeno područje na preko 680.000 ha što je malo manje od 8% teritorije Srbije. U proteklom periodu ovim područjima je upravljano kroz sprovođenje zakonskih odredaba o čuvanju, uspostavljanju unurašnjeg reda i održivog gazdovanja. Po mom mišljenju,  ovo je pravi trenutak za formiranje jedinstvene turističke ponude unutar ovih područja sa jasnim, prepoznatljivim turističkim proizvodima koji će biti u skladu sa ekološkim principima.

Vreme pandemije nam je pokazalo da je potreban zaokret u posmatranju sveta oko nas, a značaj očuvanja životne sredine se nameće kao imperativ više nego ikada pre. Svedoci smo velikog pritiska turista na zaštićena područja u Srbiji, kao rezultat zatvorenih granica i nemogućnosti putovanja u inostranstvo. Postojeća infrastruktura na pojedinim lokalitetima jednostavno ne može da izdrži taj broj ljudi i automobila i zato se pažljivo planiranje razvoja turizma u okviru zaštićenih područja nameće kao neophodno. Smatram da ekoturizam ima veću perspektivu od ostalih grana turizma u periodu koji dolazi. U tom smislu, potrebno je uložiti dodatne napore da se ovaj vid turizma više promoviše i popularizuje, prvenstveno među mladima.

Konkretno, pomenuta zaštićena područja pružaju priliku za razvoj niza različitih sadržaja, ali je jako bitno da broj posetilaca bude kontrolisan. Činjenica je da netaknuta priroda, ako se masovno konzumira, nije više netaknuta. Treba promovisati i razvijati programe koji će više uključiti edukaciju turista o biodiverzitetu, alternativne obilaske lokaliteta koristeći bicikle, pešačenje, vožnju kajacima, mapiranje novih staza, šumski wellness, posmatranje divljih životinja, ali je neophodno i veće uključivanje lokalnih zajednica. Ovo je veoma bitan momenat, jer pored edukacije turista bitna je i edukacija lokalnog stanovništva, čije usluge, ali i kultura i organizacija života, treba da budu neizostavan element turističke ponude konkretne destinacije. Edukacija o zaštiti životnog prostora i pravilno odlaganje otpada svakako je prioritet, ali je bitno da ljudi razumeju zašto je to važno, a razumeće kada se uključe u ekoturističke tokove.

Prošla godina je pokazala da Srbija zaista ima šta da ponudi kada je u pitanju priroda. Naši ljudi su (neplanirano) otkrili mnoge destinacije u Srbiji i mi se nadamo da ćemo kroz pažljivo planiranje i praćenje trendova kreirati održive edukativne programe obilazaka i promotivne projekte zajedno sa našim partnerima.

Veoma je teško kontrolisati razvoj turizma i brojnost turista u zaštićenim područjima. Prilikom izdvajanja i uspostavljanja zaštićenih područja, formirane su čuvarske službe, shodno potrebama u tom trenutku. Sada kada je broj turista u okviru pojedinih zaštićenih područja uvećan i do 10 puta, upravljači su u velikom problemu da stvari postave na svoje mesto.

Zaštićena prirodna područja nisu ograđena, pristup je moguć sa svih strana, a i sam koncept je da se ljudi u njima osećaju slobodno i da mogu neometano da uživaju u prirodi. Preveliki broj posetilaca u zaštićenim područjima nakon pandemije naveo nas je na sprovođenje dodatnih mera kako bismo zaštitili prirodu od prevelike upotrebe.

Treba razmotriti mogućnost uvođenja pristupnih punktova za posetioce, merače broja posetilaca i naravno, kada se steknu uslovi, razmatriti formiranje vodičkih službi koje će kontrolisati kretanje turista. Smatram da su edukativne aktivnosti najbitnije za rešavanje problema neadekvatnog ponašanja u zaštićenim područjima.

Problem prekomernog broja posetilaca, na primer, u Stopića pećini je inicirao topljenje pećinskog nakita.

Usled nemogućnosti odlaska na more, mnogi su svoje ogromne glisere i skutere doneli na Zlatarsko jezero što je ekološki neprihvatljivo – „glisiranje u staništu Beloglavih supova“.

Zahtevi idu u smeru Ekoturizma – povećanje tražnje za čistim destinacijama, za boravkom u čistoj životnoj sredini, sa posebnim akcentom na aktivnom a ne pasivnom odmoru. Ljudi žele da budu animirani, hoće da učestvuju, hoće da dožive nešto novo – neki blažu a neki adrenalinsku avanturu. Ljudi putuju češće. Velika razlika u odnosu na pređašnja putovanja je ta što su putovanja kraća (najčešće su to vikend putovanja) i turisti sve više žele da se uključe u život lokalne zajednice, u tradicionalne stvari, zanate, pripremu hrane i pokazuju povećano intresovanje za kulturno – istorijsko nasleđe unutar zaštićenih prirodnih dobara. Imamo i novi trend koji je u suštini produkt pandemije – rad od kuće, pa ljudi sve više iznajmljuju smeštaj na duži vremenski period u čistom, šumovitom okruženju i na taj način prestaju da budu klasični turisti, već ostvaruju dublji i duži kontakt sa destinacijom, ljudima, okruženjem.

Ohrabruje činjenica da je sve veći broj naših sugrađana koji se odgovorno ponašaju prema prirodi i koji i sami postaju ambasadori održivog boravka u zaštićenim područjima. U tom pravcu treba razmišljati i pozitivne primere promovisati na sve moguće načine.

Još jedan veoma jak utisak je da ljudi iz Srbije u većem obimu upoznaju Srbiju upravo u poslednjih godinu dana, što je za svaku pohvalu. Jedino treba voditi računa o kontrolisanim posetama zaštićenim prirodnim područjima kao i aktivnostima koje se u njima sprovode. Potrebno je profesionalno upravljanje destinacijama, a to iziskuje sve vrste resursa, i ljudske i finansijske i vremenske. Potreban je partnerski rad svih aktera na destinaciji (upravljači, nosioci turističke ponude, korisnici prirodnih resursa).